Da mlad (a i odrastao) čovjek ne bi postao laki plijen sekti, osim njihovih karakteristika potrebno je poznavati i metode njihovog rada. Sekte svoje nove članove regrutiraju obično iz dvije skupine: jedna su pripadnici velikih kršćanskih Crkva kao što su Katolička i Pravoslavna,,a druga su ljudi neupućeni u vjeru koji ili samo površno pripadaju nekoj vjerskoj zajednici ili su ateisti.
Neke statistike kažu da je velika većina žrtava sektaškog propovijedanja mladež i starci. Te su dvije skupine, naime, u kriznom razdoblju života. Mladež je još u fazi traženja svoga mjesta «pod suncem», suočena sa mnoštvom borbi u sebi i oko sebe, a starci se osjećaju pomalo usamljeni, odbačeni i beskorisni. U emocionalno nestabilnoj situaciji čovjek relativno lako prihvaća sektaše koji će uvijek doći nasmijani, srdačni i sa dovoljno vremena za razgovor.
Evo nekih prepoznatljivih metoda koje smo uočili iz djelovanja sekti:

1.Iskorištavanje nezadovoljstva pojedinaca njihovom trenutnom Crkvom

Pojedini članovi Crkve mogu, nekad i s pravom, biti nezadovoljni. Razlozi nezadovoljstva mogu biti nedobivanje odgovora na svoja pitanja i dileme, osjećaj anonimnosti, neprihvaćenosti i usamljenosti, zapostavljenost od ostalih kršćana, sukob sa svećenikom, nezadovoljstvo sadržajima koji se (ne)nude u Crkvi, razočarenje u pojedine postupke svećenika itd. Katoličke zajednice često su brojem vjernika (pre)velike zajednice, svećenici ne uspijevaju zadovoljiti sve zahtjeve svoje službe, župljani se međusobno ne poznaju, bogoslužje je previše kruto i nedinamično. Svakako da u velikim župama postoji nedostatak osobnog pristupa svakom vjerniku.Sekte ovu situaciju jako dobro poznaju i nastoje je iskoristiti u svoju korist. Oni stoga sa svakim svojim potencijalnim članom žele uspostaviti osobni kontakt, posvetiti mu dovoljno vremena pa čak i priskočiti u pomoć u materijalnoj, stambenoj ili poslovnoj krizi. Bogoslužja su kod njih često spontana te svatko može sudjelovati i dati osobni doprinos. Sektaši će rado iskoristiti nezadovoljstvo pojedinca njegovom Crkvom i nastojati mu ponuditi upravo ono što mu je nedostajalo u Crkvi koju je napustio. Tako će željeti na potencijalnog kandidata ostaviti dojam pravog, življenog i praktičnog (evanđeoskog) kršćanstva obiteljskog tipa. Nakon određenog vremena omogućit će mu ili pak ponuditi i aktivnu ulogu u bogoslužju i ostalim aktivnostima što će kandidatu omogućiti ostvarenje osobnih sposobnosti i darova i uliti mu osjećaj da je potreban svojoj sekti (što u Crkvi možda nikada nije osjetio!). Možemo stoga slobodno reći da jedan dobar dio članova sekti čine disidenti (nezadovoljnici) iz redova Katoličke (pa i Pravoslavne) Crkve koji oduševljeni novim iskustvima i pažnjom sektaša često postaju fanatičniji pristalice od onih koji su u sekti rođeni! Ne možemo, a ne upitati se: hoću li svaki puta kad se osjetim neprihvaćen ili neshvaćen u vlastitoj obitelji pokušati pronaći drugu obitelj? Hoću li samo zato što moji rođaci nemaju uvijek vremena za mene zamijeniti svoju rodbinu nekom drugom? Hoću li se odreći brata ili sestre samo zato jer me uvijek ne razumiju i ne podržavaju u svemu ili me ponekad rastuže ili razočaraju?Naravno da neću! Moja obitelj, kakva god da jeste, sa svim svojim vrlinama i manama, ostaje moja obitelj i druge nemam! Upravo to se događa sa pojedincima koji napuštaju svoju dotadašnju"duhovnu obitelj" (Crkvu) i zamjenjuju je nekom drugom "obitelji" (sektom). Ne znači li to iznevjeriti one kojima pripadam? Ne znači li to okrenuti leđa svojima rođenima? (po krštenju smo naime braća i sestre jedni drugima!).

2. Pružanje brzih i gotovih odgovora na vjerska pitanja

Suvremeni čovjek, zahvaljujući napretku sredstava komunikacije (TV, radio, tisak, internet, telefon), naviknut je dobiti gotove i jasne odgovore u kratkom roku, bez puno truda ("pritiskom na dugme"). I kao vjernik u napasti je očekivati brze, kratke i jasne odgovore na pitanja koja se roje u njegovoj glavi. Naime, krize, nejasnoće, pitanja i dileme sastavnice su vjerničkog života. Pojedinac se može osjetiti nezadovoljnim ili pak prevarenim kad ne dobije gotove odgovore na svoja pitanja. Pojedini će katolici reći da nisu dobili u svojoj Crkvi odgovore na pitanja koja su ih mučila i da su zato napustili Crkvu (kao da je vjera "paket gotovih pitanja i odgovora" - po principu: "engleski u par lekcija", "njemački bez muke", "kako omršaviti bez gladovanja" i sl.). Nasuprot tome, sektaši će se Biblijom služiti kao enciklopedijom u kojoj će, zahvaljujući svom doslovnom, iskrivljenom ili nestručnom tumačenju, pronalaziti gotove odgovore na pitanja koja si suvremeni čovjek najčešće postavlja (npr. grijeh, Sudnji dan, život nakon smrti itd.). Doslovno i bez ikakvog dubljeg smisla, sektaši će istrgnuti pojedine biblijske citate iz njihovog konteksta i ponuditi ih kao gotove odgovore. Neće se ustručavati spajati nespojive i tematski različite biblijske citate u jednu cjelinu, želeći tako Biblijom potkrijepiti svoj tvrdnje (kao što to čine npr. Jehovini svjedoci). Mnoge će sekte posve precizno određivati blizinu Sudnjeg dana, opisivati njegov tijek, posve će precizno opisivati "raj na zemlji" ili "tisućgodišnje Kristovo kraljevstvo" te sva zbivanja vezana uz to, koristeći se pri tom biblijskim izrazima koje će tumačiti ne slikovito i simbolično kako treba, nego doslovno. Pojedine sekte (poput adventista i Jehovinih svjedoka)) ropski će se držati raznih starozavjetnih religioznih, društvenih i prehrambenih propisa (poštivanje subote, izbjegavanje mesa, alkohola, krvi i sl.) i tako će ostaviti dojam dosljednosti Božjoj riječi. Zaboravlja se pri tome da je vjera osobni odnos Boga i čovjeka, odnos koji se razvija, raste i sazrijeva, često i kroz kušnje i nejasnoće. Nisu li i prijateljstvo i ljubav upravo takvi odnosi? Je li čovjeku sve tada jasno? Ne ostaju li neke dileme i tajanstvenosti do kraja života unatoč osjećajima ljubavi i prijateljstva? Nema gotovih i ekspresnih odgovora za sve dileme koje se mogu javiti u vjerničkom odnosu s Bogom! Ne prepoznaje li se upravo u dilemema i sumnjama koliko je moje povjerenje u Božju riječ? A mnogi se upravo tada, ne dobivajući odgovore u svojoj Crkvi, pridružuju sektama koje će im "servirati" gotove biblijske odgovore na sve. Tako će zadiviti potencijalne kandidate svojim "poznavanjem" Biblije i tobožnjim dubokim razumijevanjem Božje riječi, a oni koji su se pridružili sektama ponosno će izjaviti da su tek sada "dobili odgovore na svoja pitanja". Ne treba zaboraviti činjenicu da se sektaši u svojim tumačenjima Biblije često oslanjaju na tobožnja proročanstva, vizije i objave svojih osnivača! Ona u propovijedanju sekti imaju veoma veliko značenje!

3. Korištenje katoličke terminologije

Da bi novim članovima ublažile prijelaz iz Katoličke Crkve u svoje redove ili pak da bi potencijalnim članovima olakšale pristup, neke će protestantske sekte koristiti tipične katoličke vjerske izraze. Tako će se njihovi pastori nazivati "župnicima", svoj ured nazivat će "župnim uredom", svoja središta nazivat će "pastoralnim centrima", a svoje bogoslužje čak i "misom" (kao što je to slučaj sa jednom protestantskom zajednicom u Vinkovcima!). Tako će im osoba koja gaji simpatije prema njima lakše prići jer će i nakon napuštanja Katoličke Crkve i dalje imati "župnika", ići će u "župni ured", a u crkvu će odlaziti na "misu". Potrebno je još samo da razgovor vjernika sa pastorom nazovu "ispovijed", a molitveno okupljanje "euharistijskim klanjanjem" pa će biti kompletiran sav perfidni prozelitizam! Tko imalo pozna vjersku terminologiju znat će da misa jest bogoslužje, ali da svako bogoslužje nije misa! Protestantska molitva može biti Bogoslužje, ali nikako ne misa jer misa podrazumijeva žrtveni karakter i sakramentalnu (ali stvarnu) Kristovu prisutnost u euharistiji što protestanti izričito niječu. U zemljama u kojima su nastali temelji protestantizma (Njemačka i Švicarska) protestanti svoga vjerskog službenika neće nazvati "župnik" nego "pastor", a svoju će molitvu nazivati "bogoslužje", a nikako ne "misa" i time će jasno dati do znanja da su protestantska zajednica bez želje da se maskiraju katoličkim terminima. No, kod nas će pojedine protestantske sekte rado rabiti katoličke izraze da time svojim novim članovima ublaže napuštanje njihove dotadašnje (najčešće Katoličke) Crkve.

4. Osobni pristup svakome

Sekte neće dopustiti da se ijedan član osjeća neprimjećen. Kad prvi puta dođete u njihove prostorije, odmah će se oko vas stvoriti nekoliko simpatičnih (često mladih) ljudi koji će vam sa smješkom ponuditi mjesto i uvesti vas unutra, a na odlasku vas obdariti kakvom brošuricom, glazbenom kasetom ili Biblijom. Pojedine sekte veliku će pažnju posvećivati upravo osamljenim osobama na rubu društva, u krizi bračnog i obiteljskog života ili financijskim poteškoćama. Ponudit će svoje slobodno vrijeme, "proučavanje Biblije", molitvu, razgovor i sl. Nerijetko će ponuditi i financijsku pomoć. Nisu nam nepoznati slučajevi da su pojedine sekte tijekom Domovinskog rata koristile humanitarnu pomoć da bi preko nje pozivale katolike da im se priduže, a u humanitarne pakete stavljale svoje propagandne materijale ili pak kod podjele humanitarne pomoći pozivale ljude na svoja bogoslužja ili "biblijske sate". Naime, sektaši dobro znaju da radi svoje nemasovnosti mogu osobi pružiti ono što u velikim katoličkim župama čovjek teško može osjetiti. Svatko se boji samoće, ne voli biti samo broj u statistikama i matičnim knjigama, vrijeđa ga činjenica da nije primjećen i dovoljno vrednovan. Što su vjerničke (župne)zajednice veće, te stvarnosti više dolaze do izražaja. Stoga ne treba biti naivan: sektaška srdačnost više je u službi pridobivanja novih članova, nego svjedočanstvo Evanđelja. Radi se u stvari o iskorištavanju slabih točaka velikih Crkava (kao što je Katolička) da bi se njihove članove pridobilo za sebe.

5. "Zarobljavanje" svojih članova i onemogućavanje kritike

Članovi sekti neobično su snažno vezani uz svoju sektu. Svaki zainteresirani kandidat i nesvjesno prolazi kroz jedan proces koji je smišljen: polako ga odvojiti od okoline i dosadašnjih prijatelja, uvjeriti ga kako su oni opasnost da se vrati na stari način života, uvjeriti ga kako mu je sekta proširena obitelj i sl. Kroz niz godina, čovjek sve više i više veže uz sektu, više nema prijatelja izvan sekte, a ako ih ima, na njih gleda samo kao na potencijalne kandidate. Kad ga odbiju, odnos prema njima se hladi. Gotovo niti jedan član bilo koje sekte neće odoliti, a da svoje prijatelje i članove obitelji ne pokuša uvjeriti da krenu za njim. To često izaziva otpor pa se ljudi od sektaša polako distanciraju. Tako sektaš dolazi u situaciju da prijatelje ima još samo u svojoj sekti, a ako mu je i bračni drug u istoj sekti, onda je njegova navezanost na sektu definitivna. Nezamislivo mu je više napustiti sektu, to je ravno samoubojstvu. Strah od usamljenosti i izolacije drži u sekti i one koji su već davno posumnjali u ispravnost njezine nauke. Nakon što ih je sekta odvojila od rodbine, prijatelja i kolega, može njime u potpunosti upravljati. Majstori u tome su Jehovini svjedoci. Poslušnost sekti i njezinom nauku postavljena je kao jedan od važnih uvjeta spasenja. Ne dopušta se nikakvo samoinicijativno postupanje niti kritika na račun sekte i njezinih pravila. Oni koji bi se usudili takvo što učiniti bivaju pozivani na razgovore i stavljani pod prismotru, a oni koji ustraju u kritici ili sumnji bivaju proglašavani otpadnicima i nevjernicima. Niti jedna sekta ne trpi ljude sa vlastitim stavom ili mišljenjem! I uza sve to, sekta će i dalje uvjeravati svoje članove kako u Katoličkoj Crkvi vlada"diktatura" pape, biskupa i svećenika, kako su tamo vjernici "robovi laži i prijevare" itd.

6. Kritika Katoličke Crkve (i ostalih "velikih Crkava")

Sektaši će rado naglašavati slabosti velikih Crkava (Katoličke i Pravoslavne, pa i Evangeličke-luteranske i Reformirane-kalvinske) kao svjedočanstvo da one nisu "evanđeoske". Sebe će, nasuprot tome, nazivati "evanđeoskima", "biblijskima" i sl. Rado će isticati ljudske (ili karakterne) nedostatke pojedinih vjernika, svećenika, biskupa i papa, naglašavat će tamne točke u povijesti Crkve (inkviziciju, križarske ratove, pojave nemorala ili materijalizma u prošlosti Crkve...), ismijavat će se s pojedinim pučkim pobožnostima (od kojih su neke već davno izumrle što oni naravno ne znaju), Katoličku Crkvu opisivat će onakvom kakva je bila u vrijeme nastanka protestantizma u Srednjem vijeku (prodavanje oprosta, srednjovjekovni načini iskazivanja poštovanja papi i crkvenim velikodostojnicima, titule i odlikovanja crkvenih službenika, razne crkvene običaje i sl.)želeći prikazati Katoličku Crkvu u što ružnijem svjetlu zaboravljajući pri tom da Katolička Crkva Srednjeg vijeka kao takva više ne postoji i da je Crkva svoj život uvelike reformirala i obnovila posebno u prošlom stoljeću Drugim vatikanskim saborom. Sektaši će se posebno žestoko okomiti na sve one crkvene prakse koje nisu izričito spomenute u Bibliji (npr.svećeništvo, sakramenti, celibat, redovništvo...) ne znajući da Crkva čuva ne samo Božju riječ, nego i usmenu (i pismenu) predaju (Tradiciju) još tamo od apostolskih vremena. Sve će to sektaši činiti ne bi li u sumnjičavim vjernicima pobudili još veću sumnju u ispravnost katoličkog nauka i prakse. Ova će metoda često biti najuočljivija već pri prvom susretu sa pripadnicima sekti. Gotovo da je nemoguće naići na sektaša koji neće iskoristiti prigodu za kritiku Katoličke Crkve. Možemo bez ustezanja reći da se sekte "hrane" kritikom Katoličke Crkve koja im je još uvijek prevelika i prejaka konkurencija, ali na žalost i plodno tlo za regrutiranje novih članova.

7. Izazivanje nepovjerenja prema svećenicima

Svećenik je javna osoba čije je ponašanje puno uočljivije od ponašanja drugih ljudi. On je po svojoj pastirskoj službi pozvan biti predvodnik i uzor vjernicima. No, primajući svećeničku službu, on nije prestao biti čovjek-grešnik potreban Božjeg (i ljudskog) milosrđa i oproštenja. Sektaši će rado isticati upravo one svećenike na kojima će oučiti nešto od ljudske slabosti i grešnosti. To će im često biti najveći argument da svećenici nisu "Božji službenici", da ne žive u skladu s Evanđeljem, da su zaokupljeni samo vlastitim probitkom i materijalnim blagostanjem, da su nemoralni i neiskreni (poput mormona koji će kritizirati celibat svećenika kao protubiblijski, ali će zatajiti svoje nekadašnje mnogoženstvo koje je posve protubiblijsko) itd. U isto će vrijeme veoma revno prikrivati sve slabosti (i grijehe) svojih vođa, njihove međusobne sukobe, borbu za prestiž pa i materijalizam. Ističući skupe automobile pojedinih svećenika, prikrivat će ne baš skromni vozni park svojih vođa. Kritizirajući nauku Katoličke Crkve, neće primjetiti stalnu promjenu biblijskih tumačenja u svojoj sekti (kao što je slučaj kod Jehovinih svjedoka koji pojedine postavke svoje nauke povremeno mijenjaju pa im je teško dokazati neke tvrdnje koje su u međuvremenu promijenili). Sumnja u svećenika i ispravnost njegovog propovijedanja, pomalo dovodi do sumnje u Crkvu i njezinu nauku. Tako se stvara plodno tlo za disidentstvo (nezadovoljstvo) koje rezultira prelaskom u vjersku zajednicu (sektu) koja je tobože "sva po Evanđelju". Ovo su samo neke metode kojima se služe pripadnici sekti i njihovi vođe u širenju svoje nauke i pridobivanju novih članova. Mnogi su postali naivni i laki plijen! Neka ovi tekstovi pomognu onima koji se kolebaju da ne ostave svoju "prvu ljubav" (Otk 2,4) - Katoličku Crkvu u kojoj su po krštenju postali Božja djeca i u kojoj su odagojeni.

Naravno, treba naglasiti da se sekte međusobno veoma razlikuju. Jedne će biti nenametljive, a druge veoma nametljive. Sve gore nabrojane karakteristike neće se naći zajedno u svakoj sekti. Neke će ih imati više, neke manje, a neke sve.

Isto tako treba naglasiti da se pojam "sekta" razlikuje u katoličkoj i protestantskoj upotrebi. Protestanti će sve "Crkve" reformacijske baštine smatrati "pravim Crkvama", a sektama će nazivati samo neke zajednice (kao što su Jehovini svjedoci ili Mormoni) dok mi katolici i u mnogima crkvenim zajednicama protestantizma uočavamo bar neke elemente sekti.