Više puta nam Stari zavjet govori o Božjem srcu. Tako npr: "gospodin se ražalosti u svome srcu" (Post 5,6). "Moje oči i moje srce bit će uvijek u ovom domu što si ga sagradio" (1Kr 9,3). "Misli moga srca ostaju od vijeka do vijeka" (Ps 32,11). "Srce je Božje mudro, njegova je sila velika" (Job 9,4). "Dat ću vam pastire po svom srcu" (Jr 3,15). "Nije li Gospodina u srce dirnuo tamjan što ste ga palili" (Jr 44,15). "Gospodinov se gnjev neće stišati dok ne izvrši naum svoga srca" (Jr 30,24). "Srce mi dršće za Efraima od nježne samilosti" (Jr 31,20). "Stoga mi srce poput frule dršće za Moabom, srce moje poput frule dršće za Kir Heresa" (Jr 48,36). "Srce mi je uznemireno, uzavrela sva mi utroba: neću zatirati Efraima" (Hoš 11,8-9). Naravno da se ni jedan od tih tekstova ne može upotrijebiti kao neko čvrsto biblijsko utemeljenje ove pobožnosti. No, ipak nas oni pripravljaju da shvatimo kako srce znači psihološki život jednog bića, njegovu nutrinu, njegove osjećaje, misli, duboku volju. Govoriti o "Božjem srcu" znači izražavati njegov temelj ljubavi, njegovu namjeru koju će njegova ustrajna ljubav sigurno ostvariti usprkos srcu čovječjem kojemu je često "svaka misao samo zloća" (Post 6,5).

U Novom zavjetu temeljni tekst je iz Mt 11, 28-30: "Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim". Zaharija, otac Ivana Krstitelja u svom hvalospjevu kliče: "...darom premilosrdnog srca Boga našegapo kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine..." (Lk 1,78). Sv. Pavao veli: "Bog mi je doista svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista" (Fil 1,8). Naravno da se i ovdje srce uzima kao središte osobe, njezinih osjećaja. No, tu ne bismo trebali stati - srce je ponajviše simbol ljubavi, one koja je Krista dovela na križ i u kojoj je dopustio da bude proboden. Tako Isusovo fizičko srce u stvari ostaje simbol božanske ljubavi i žrtve.